Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Srpska geopolitička tranzicija
Kuda ide Srbija

Srpska geopolitička tranzicija

PDF Štampa El. pošta
Slavoljub Lekić   
petak, 30. maj 2008.

Na glavno pitanje srpske javnosti – šta od nas očekuju Evropa i Amerika i šta treba da učinimo da ispunimo njihova očekivanja, sa Zapada nikako da stigne jasan odgovor. Ponekad se učini da Evropa, uglađenim jezikom, objašnjava po neki detalj iz srpske unutrašnje politike, ali ne ide dalje, te domaća javnost sve više veruje da su evropski ciljevi na Balkanu sasvim jednostavni: održavanje parlamentarnih izbora, pravilne istrage, hapšenja i suđenja, te poneka deklaracija o prijateljstvu i saradnji. Ipak, Evroamerici nisu strani ni razgovori o uspostavljanju novih država, a samim tim i polemike o promeni granica koje, navodno, više nisu važne. Na prvi pogled, srpski slučaj nagoveštava da su gledišta briselske, berlinske, londonske i pariske administracije sasvim jednostavna i prozirna, te ih može rastumačiti portparol svake napredne stranke. Sudeći po izjavama srpske partijske nomenklature, Platon, Gete, Fridman, Poper i evropska ideja stali su u nekoliko redova.

Znojavo pitanje srpske javnosti upliće međunarodne, ekonomske i kulturne odnose Srba i sveta. Međunarodna politika svedena je, neretko, na pristupanje Evropskoj uniji i učlanjenje u NATO pakt. Privredna pitanja tumače se kroz prizmu neoliberalne ekonomije i idealizovane kompradorske privatizacije imeno vane bezazlenom rečju – tranzicija . Kulturna dimenzija često je zaturena, mada prikriva duboke korene evropskih saveza i ratova, sva ustremljena na uzroke evropskog poretka sveta. Odmah se nameće i pitanje: koji je od ova tri odnosa najvažniji? Zagovornici vojno-političkog rešenja srpskog pitanja cene da su EU i NATO sasvim dovoljni i posredno otkrivaju da nisu razmatrali druga rešenja. Nemalo je samouverenih ljudi iz javnog života koji ponosno i tek ovlaš otkrivaju svoju viziju preporoda zemlje velikim ekonomskim projektima, kakvi su, na primer, putevi, železnice ili gasovodi. Ali nesaglasni gunđaju protiv saobraćajnica koje ne vode nikud i predlažu druge, svoje puteve, kojima – uvereni su potonji – Srbija može u svet.

Ako su svetske strategije velikih sila daleko od naše javnosti, pitanje je da li istinske namere Evrope i SAD mogu da se prozru jednostavnom i pronicljivom analizom njihovih dnevnopolitičkih poteza. Da li je dovoljno ubedljiva da objasni zašto Zapad ne posmatra Srbiju i jugoistok Evrope kao ekonomski ili politički prostor, već kao deo sveta koji valja da bude upodobljen celini koju sâm promišlja. I dok se Zapad bavi svetom, klija sumnja da Balkanci možda nisu kadri da ovladaju logikom celine. Ali na kom se polju oni mogu ogledati sa Zapadom? Ako takvo i postoji, ono je – sva je prilika – zabačeno je u moru drugih na kojima se nadmeće Zapad sa ostatkom sveta. Ta su polja mesta izazova na koje Srbija gleda kao na dato obećanje, čvrstu reč Zapada. Politički zapad u vremenu od Makijavelija do Hitlera nikada i nikome nije dao nepokolebivo obećanje, ali jeste upućivao izazove. Zašto bi balkanski narodi ili Sloveni bili izuzetak? Na ovo pitanje vođi naroda željnih obećanja nemaju objašnjenje, ali imaju neskrivene nade.

Skoro čitav 20. vek Srbi su u interesnoj sferi zapadnih sila, ali sa neskrivenom zadrškom . R anije bejahu pod uticajem evropskih sila i u promenljivim odnosima sa Rusijom. Od 1917. godine Srbija se za čitav vek udaljila od Rusije. Od tada su se njeni interesi, politički i ekonomski, često približavali Rusiji, ali nikada toliko da uznemire Zapad. Ova realpolitička podvojenost između stvarnog Zapada i Istoka, koji samo što nije, glavni je uzrok neravnoteže, raspri i podela u političkom životu Srbije. Nezavidan položaj Srba ređe je predmet intelektualnih refleksija, a češće žudnje da se o bjasni i o brazloži jednostavnom podelom sveta na dvoje , u kome je lako naći čarobnu formulu opstanka. Ova podela prećutkuje supstancijalizaciju Imperije iz hiperrealnosti u lokalnu geografiju. Strateške tačke, putevi, zone uticaja, saobraćajni pravci posredno ukazuju na namere velikih.

Gde je Srbija?

O geografskom položaju naroda sa veriga sveta pripoveda se različito. Poreklo pripovedača i njegova ubeđenja opredeljuju zaključke. Otuda se srpski prostor nekada bagateliše , a katkad visoko ceni. Mnogo je onih koji ga smatraju udesom sudbine baš zato što je svojevrsno raskršće na kome su sagradili kuću (Cvijić) pre nego što je upravo ono postalo deo autostrade između savremenog Istoka i Zapada. Dakle, geografija je opredelila da put na čijem delu su se zatekli Srbi postane važan i jednako opasan za domoroce i namernike. Čvrstina materijalnih faktora opisana jezikom geografije stoji u središtu vekovne srpske saobraćajne muke sa vojskama i espapima. Pljačke karavana, bežanija naroda u brda i šume, što dalje od saobraćajnice, pustošenje čitavih oblasti, ponovno spuštanje u doline, novi sporazum sa prolaznicima, opet beg, ali na neki drugi kontinent, ispunjavaju srpsku istoriju. Zato je kuća na mirnom mestu pred očima svakog Srbina umornog od seoba. Tri saobraćajna pravca određuju politiku Srbije i održavaju je u kontaktu sa susedima i svetom: jadranski, egejski i crnomorski.

Koridor 10 naglašava poziciju Srbij e na južnom delu baltičko-egejskog intermarijuma po što je moravsko-vardarski pravac bio važan za pristup srpskoj teritoriji. Preko njega Srbija je u kontaktu sa Grčkom i Egejskim morem. Posle K osovske bitke 1389. ovim putem Turci su ulazili u Srbiju, napadali je Bugari i u okupiranu Srbiju vraćala se oslobodilačka vojska. Moravsko-vardarski saobraćajni pravac bio je najbolja veza sa solunskom lukom, a u vreme izolacije 1992 – 2000. služio je za krijumčarenje robe u Srbiju. Nejasno je da li će EU favorizovati pristup Jadranu i Crnom moru nauštrb egejskog pravca, te razvoj saobraćajnica Budimpešta – Atina napustiti za račun puta Trst – Sofija – Carigrad. Premda bi svaka varijanta razvoja događaja bila pogodna po Beograd, EU bi u času velike napetosti zbog priznanja Kosova mogla aktivirati pravac Budimpešta – Bukurešt – Sofija, što bi Srbiju stavilo u stranu i pretvorilo je, uz pomoć koridora 8, u sivu zonu jugoistočne Evrope.

Skoro 600 kilometara Dunava nije moguće izmestiti, te Srbija može da bude karika saobraćajnice Rajna–Majna–Dunav u kontaktu sa oko 500 miliona stanovnika. Srbija preko Konstance, Crnog mora i reka Don-Volga i Dnjepar stupa u dodir sa najvećom evroazijskom zemljom Rusijom, a na drugoj strani sa najvećom evropskom državom Nemačkom. Ovaj koridor važan je i zbog promena na svetskoj mapi prenosa energenata, tj. novih nalazišta nafte u Kaspijskom moru i gasa u Sibiru. Dve su trase prenosa energetskih sirovina iz “srca kopna”: prva je Novorosijsk – Burgas – Skadar, a drug a je Novorosijsk – Konstanca – Beograd. Koridor preko Bugarske i Albanije podržavaju SAD jer je deo zamisli da se izoluju i razvdoje Srbija i Grčka i nagrade američki saveznici, Bugari i Arbanasi. Treći koridor za prenos ruske naft e ide preko Bugarske i Grčke . Njegova izgradnja utemeljena je na dva načela ruske energetske politike: nesmetana eksploatacija i kontrola transporta nafte i gasa. Ovaj pravoslavni energetski koridor svaku od zemalja oslobodio je nepredvidivog uticaja muslimana i Turske, odanog saveznika SAD. Ujedno je umanjio značaj i politički uticaj naftovoda Baku–Čejhan, postavljenog u nestabilnom kavkaskom regionu za izvlačenje azerbejdžanske i kazahstanske nafte. Premda je potonji izolovao Rusiju, izgleda da “pravoslavni naftovod” na dug rok ima prednost jer su Grci i Bugari više naklonjeni Rusiji, nego što je Amerika odana Turskoj, Azerbejdžanu i Gruziji. Oslobađanje m od uticaja Turske i podsticanje m delikatnih odnosa sa Kremljom, promišljena grčka vlada lakše će se protiviti ulasku Turske u EU i osnažiti svoje izglede na Kipru. Dosadašnji uticaj Bosfora i Dardanela na energetsku sigurnost opašće u odnosu na Ormus i Suec. Istovremeno će vekovna težnja ruske imperije da svoju granicu sažme u jednu tačku (Carigrad) biti suvišna pošto je deo turske moći anihiliran kreativnim cevovodnim prečicama i nov om evroazijsk om stvarnošću. Već zaobiđena, Turska bi se mogla suočiti sa teškoćama u radu strateškog projekta Baku–Čejhan blisko povezanim sa iransko-američkom krizom, gruzijskim i kurdskim pitanjem i promenjenim odnosima na negdašnjem sovjetskom prostoru. Aktivnost u lukama Burgas i Aleksandropolis periferizuje srpski prostor. Skora istorija pokazuje značaj dunavske rečne saobraćajnice. Uvođenjem sankcija Srbiji 1992. godine podunavski koridor delimično je zatvoren, a rušenjem mostova 1999. godine postaje skoro neprohodan. Dunav je za plovidbu slobodan od završetka Krimskog rata (1856) kada je ustanovljena Evropska komisija za Dunav, jedinu reku koja povezuje zapadni deo kontinenta sa crnomorskim basenom, i to pravcem istok-zapad. Otvaranje kanala Rajna–Majna–Dunav (1993) označava približavanje Germana Slovenima, prvenstveno Rusima. Ako se ima u vidu da je broj mostova od Regenzburga do Suline 93, a da je od Beograda do Đerdapa samo jedan (Kovin), jasno je da je srpski deo Podunavlja zapostavljen i slabo objedinjen. Pored toga, u gornjem delu Dunava transport je veći nego u donjem, koji je pogodniji za plovidbu većih brodova. Do uvođenja sankcija na Dunavu je nemačka flota bila prva, a srpska druga, te ne čudi nemačko zalaganje da se Srbija izoluje.

Izdvajanje Vojvodine iz Srbije nezaobilazno je povezan o sa d unavskim plovnim putem. Prema zamisli vojvođanskih separatista odvajanje ima tri faze: stvaranje nacionalnog saveta za manjine, uspostavljanje teritorijalne autonomije opština, pretežno naseljenih mađarskom nacionalnom manjinom, i napokon, uspostavu samostalne Vojvodine u kojoj bi mađar ska autonomija imala poseban status. Nakon bombardovanja NATO pakta, u leto 1999, Jožef Kasa, jedan od kolovođa internacionalizacije mađarskog pitanja, u Budimpešti je predložio trostepenu autonomiju za mađarsku manjinu i Vojvodinu. (1) Od te autonomije nije odustala mađarska politička nomenklatura u Srbiji, što svedoči i najnoviji pr e dlog Ištvana Pastora. (2) Već od 2002. godine autonomaštvo u srpskom Podunavlju postepeno pušta svoje korene preko naglašenih veza sa inostranstvom. U Parizu je 2005. godine otvoren centar za promociju Vojvodine, otkada se svake godine održava manifestacija „Dani Vojvodine u Parizu“. (3) Odvajanjem i cepanjem današnje vojvođanske autonomije oslabio bi položaj Srbije na Dunavu.

Koridor 8 povezuje američke satelite Albaniju, BJRM i Bugarsku, a predstavlja izmenjenu trasu rimskog vojnog puta Via Egnatia koji se protezao od Drača, preko Soluna do Konstantinopolja. Ovaj saobraćajni pravac izvan je srpskih granica, ali bi na njega valjalo gledati kao na južni izolacioni pojas pošto je deo sanitarnog kordona oko Srbije. I dok Metohija i Kosovo mnogim političarima i lokalnim analitičarima izgledaju kao slepi kolosek srpskih interesa i politike, Amerikanci za njih pokazuju veliko zanimanje. Okupirani deo Srbije približava se koridoru 8 na prostoru BJR Makedonije. Ako se još uzmu u obzir velika nalazišta lignita na području Metohije i Kosova, ali i retkih ruda koje se koriste u vojnoj industriji (volfram, cirkon), jasnije je američko nastojanje da osiguraju koridor Burgas–Drač. Ovim se postiže više ciljeva. Povezuju se u bezbednosni i energetski koridor Turska, Bugarska, BJRM i Albanija, za savezništvo sa SAD nezavisnošću se nagrađuju Arbanasi, razdvajaju se Srbi i Grci i ometa njihova saradnja. Povrh svega, Amerika Srbe, trenutne neprijatelje Vašingtona i Londona, lišava izvora neophodnih za oporavak i razvoj nakon teške geopolitičke tranzicije i učvršćuje američki prestiž zastrašivanjem ostalih država klijenata. Visoka osmatračnica američke balkanske politike jeste baza Bondstil, a jurišnici su Arbanasi, posebno oni koncentrisani u opštinama Bujanovac, Preševo i Medveđa, na osetljivom delu koridora 10 i tik uz koridor 8. Njihovo okupljanje u Koaliciju Albanaca preševske doline nedvosmisleno pokazuje da imaju , pored političkih, i teritorijalne ciljeve. (4)

Oblast Kosovo i Metohija, ograđen a planinskim masivima Šar planine i Prokletija, sa Albanijom je povezana uskom dolinom Drima, kojom su posle 1999. godine nekontrolisano pristizali migranti iz Albanije. Masovno pomeranje stanovništva pogoršalo je stanje u p okrajini pošto je broj stanovnika Prištine, za nepunu deceniju, porastao sa 225.000 na 550.000, što je otežalo snabdevanje strujom i p itkom vodom , rad javnih ustanova i nasilno prome nilo etničku strukturu stanovništva. (5) Pokrajina je pretvorena u eksperimentalni poligon, gde EU preko svoje protivpravne misije Euleks pokušava da uspostavi prikrivenu okupaciju amputiranog dela Srbije. O vo zaoštrava odnose EU i Srbije i postaje kamen razdora među evropskim zemljama, obrazac za slično ponašanje manjina u EU. (6) Položaj Prištine prema centralnoj Srbiji, aspiracije arbanaških političara prema dolini Vardara i Drima i savremena evropska arhitektura otvaraju nove horizonte srpskog i arbanaškog pitanja.

Od vremena cara Dušana Srbija nikada nije bila pomorska zemlja. Do otcepljenja Crne Gore posredno je izlazila na Jadran , ali nakon toga konačno je odsečena od mora, čime je „kraška tvrđava“ prerasla u političku, versku i etničku prepreku za izlazak Srba na more. U vreme vladavine komunista posebna pažnja posvećena je brižnoj raspodel i jadranske obale , koja je uglavnom pripala Hrvatskoj, premda naslonjena na srpsko zaleđe. Posebno je zanimljivo što je Moša Pijade predlagao da se posle D rugog svetskog rata formira posebna autonomija za Srbe u Hrvatskoj. U kratkom periodu ovaj prećutani Pijadeov predlog oživotvoren je između 1990. i 1995. godine stvaranjem Republike Srpske Krajine koja je imala, doduše simboličan, izlaz na Jadran. Odvajanjem Bosne i Hercegovine Srbija je sklonjena sa saobraćajnog pravca Beograd–Sarajevo–Ploče, a otcepljenjem Crne Gore i sa pravca Beograd–Bar.

Nakon rata 1999. godine nastavlja se uzmicanje vojske sa suženih srpskih prostora. Kumanovski sporazum (1999) prepušta Kosovo i Metohiju pod punu kontrolu NATO pakta, a već sledeće godine, pod okom Saveta bezbednosti, započinje uklanjanje srpske vojske sa poluostrva Prevlaka. (7) Nakon raspada zajedničke države Srbije i Crne Gore status Prevlake posebno se osigurava. (8) Posle promene vlasti u Beogradu 2000. godine proterana srpska vojska i personalno je morala priznati svoj poraz penzionisanjem i smenjivanjem oficira koji su se istakli u odbrani zemlje 1999. Pored toga, u haški zatvor poslati su istaknuti generali (Ojdanić, Pavković, Lazarević), a hapšeni su i drugi oficiri. (9)

Republike Hrvatska i Crna Gora imaju nerešeno pitanje poluostrva Prevlake , na koje su na različite načine sa Republikom Srpskom polagale pravo. Ovo mestašce na jadranskoj obali, nekada u šali, a nekada u zbilji, pominje se kao gomila kamenja na ulazu u Bo ku Kotorsku. (10) Prevlaka je niski zemljouz koji spaja poluostrvo Oštro sa Vitaljinom, smeštena na ulazu u Bokokotorski zaliv i tradicionalno ima vojnu ulogu. (11) U hrvatskim glasilima širi se mišljenje da je nakon uklanjanja vojnih objekata sa Prevlake ova postala mesto atraktivno za turizam i gradnju kongresnog centra. (12) Budući da je Boka jedini crnogorski zaliv koji pruža mogućnost baziranja većih ratnih brodova, posle ustupanja Prevlake Hrvatskoj, ona, na prvi pogled, nema pređašnju atraktivnost. Ipak, radi predostrožnosti, u federalnoj Bosni katkad se pomene mogućnost pokretanja arbitraže pred Međunarodnim sudom kako bi joj se obezbedio izlaz na more kod Herceg Novog. (13) Dok je Italija gospodar zapadnog Jadrana, dotle je Hrvatska (Prevlaka, Vis, Lastovo, Maslenica, Reka), u ime NATO pakta, administrator istočne obale, budući da Crna Gora i Slovenija imaju simboličnu važnost na Jadranu. Neutralizacija Prevlake jedna je od etapa udaljavanja Srba sa jadranske fasade. Posle otimanja Kosova i Metohije, za Srbiju su luke Drač, Valona i Solun daleke kao Buenos Aires. Napokon, preostaje da se zatvori prsten oko Srbije i Crne Gore odvajanjem Raške oblasti i polaganjem neprekidnog koridora (zelena transferzala) između BJRM i Bosne i Hercegovine. Ovim bi se delimično ili potpuno obnovio “sandžački koridor” ili “politička zemljouzina” (Cvijić) nastala posle Berlinskog kongresa na delu negdašnjeg bosanskog puta, davnašnje veze Istanbula i turske periferije. U tom slučaju, Srbija i Crna Gora bile bi opkoljene satelitima NATO pakta i odvojene od Grčke i međusobno. Istovremeno, stešnjena Crna Gora mogla bi ubrzati svoju odluku o ulasku u NATO pakt. Ma kakva bila percepcija rukovodstava Grčke, Srbije i Crne Gore, ove zemlje će pre ili kasnije osetiti nelagodnost u susedstvu satelita Pentagona.

Evakuacija RSK obavljena je 1995. godine, i to uz pomoć Pentagona. Tada je prostor RSK etnički i demografski sterilisan. Padom RSK (5. avgust 1995) nagovešten je raspad Srbije , ali je u preovlađujućem delu ondašnje srpske političke nomenklature postojalo čvrsto uverenje da je Zemunik predaleko, te da nikada nije ni pripad ao Srbima. Srpska postkomunistička politička nomenklatura nije mnogo marila za Anta Starčevića i njegovu ideologiju istorijskog prava koju je zastupao potkraj 19. veka, koja se oslanjala na tezu da su Srbi uljezi u Hrvatskoj. O tuda je izraslo mišljenje da je Hrvatska prirodni naslednik Austrougarske carevine. Ovo se odomaćilo i među srpskim političarima. U Drugom svetskom ratu „uljezi“ su većim delom pobijeni, a delom proterani, dok je na kraju 20. veka proces okončan evakuacijom stanovništva RSK i masakrima civila. Ovim je vlast u Zagrebu postigla dva velika cilja: revitalizovala je značaj savskog koridora i uklonila srpsko stanovništvo iz neposrednog zaleđa Rijeke, Zadra i Šibenika. Samim tim je stvorila pretpostavke za izgradnju jadranskog autoputa koji je konkurencija moravsko-vardarskom pravcu. Ako Bugarska i Rumunija izgrade most preko Dunava, onda bi Srbija mogla dospeti u položaj izolovane zemlje sa istoka i zapada, što podstiču SAD. Hrvatska je postigla i važan cilj u Podunavlju: uklonila je Srbe iz Vukovara i Belog M anastira i stekla osnovicu za dalju akciju u severnoj Srbiji.

Nenadano, 2005. obrazovana je skupština i vlada RSK u progonstvu, čije je sedište u Beogradu. (14) Vlada RSK u svojim saopštenjima, pored ostalog, ukazuje na zločine genocida koje je počinila vojska i policija Hrvatske od 1990. do 1995. godine i traži otklanjanje njihovih posledica. (15) Njeno osnivanje nije prošlo nezapaženo u Zagrebu. (16) Ovaj događaj stavio je srpsku vladu u delikatan položaj u odnosu na Hrvatsku, čija je manjina svesna svog položaja i prava u Vojvodini.

Kratkotrajni raspad SR Hrvatske (1991 – 1995) na Zagreb sa okolinom, Istru, Slavoniju, Dalmaciju, RSK i primorje južno od Neretve, poučan je primer kako zemlja koja ne kontroliše nekoliko tačaka (Maslenica, Vukovar, Okučani) gubi svoj smisao. Hrvatska je pokušala da zauvek reši ovaj problem iskorenjivanjem i udaljavanjem Srba na bezbedno odstojanje od Jadrana i desne obale Dunava. Premda pitanje pravične podele Jadranskog mora ne pobuđuje pažnju srpskih političkih stranaka, u Sloveniji postoji nezadovoljstvo kako je ono rešeno. Jedan od protivnika hrvatske dominacije na Jadranu, predsednik Slovenačke nacionalne partije Zmago Jelinčič uočava da „Hrvatska nikada nije denacifikovana“, te se protivi njenom ulasku u EU. (17) Posle raspada SFRJ Hrvatska je prigrabila 1.778 kilometara jadranske obale, a sa ostrvima 5.790 kilometara, što je ukupno 94 odsto ukupne dužine južnoslovenskog primorja. (18) Pri tome, ona ima tri puta manje stanovnika od Srbije, Slovenije i Crne Gore.

Divide et impera – islam protiv pravoslavlja

Jedna od prvorazrednih pretnji naprednom čovečanstvu – Al kaida, pronađena je na civilizacijskom zapadu. Najnovije i najlukrativnije zlo po napredni svet snažan je stimulator razgibavanja vijuga upravljača Imperije. Brižnost savremenog Zapada potkrepljuje obimna literatura sa kraja 20. veka. Spisateljski aktivizam na polju islamologije prate i česte vojne intervencije zapadnih sila u oblastima naseljenim muslimanima, posebno gde je mnogo nafte. (19) Uprkos bojaznima Zapada, čitav 20. vek pokazao je da je uloga islama u oblikovanju sveta, počev od versajskog sistema do hladnoratovskog bipolarizma, bila zanemarljiva. Nijedna islamska zemlja nije imala uticaj na rešavanje bilo kog globalnog problema, osim što je u Iranu održana Teheranska konferencija (1943). Nije na odmet napomenuti da je krajem 20. veka angloamerička publicistika bila preplavljena člancima o Japanu kao novom izazivaču SAD. Ova teza nije imala utemeljenje u logici realpolitike, te je neprimetno skliznula iz vidokruga analitičara. Nasledile su je islamske i balkanske teme koje se održavaju u knjigama i presi Zapada, vazda željnog novina. Čini se da je Otomanska imperija u prošlosti imala obrise pošasti premda danas ne izgleda uverljivo da je “bolesnik sa Bosfora” tada mogao zagospodariti Evropom. Jednako je neuverljiv strah da će islam osvojiti Evropu u 21. veku. I ova teza polazi od brojčanog povećanja islamskog stanovništva i po muslimane podsticajnih spekulacija Zapada. Ipak, da li je moguće da siromasi, poreklom iz rubnih područja rimlanda, gonjeni glađu, nemaštinom i čežnjom za mirom, seobari u prosperitetnu Evropu, imaju nameru da osvoje Zapad? U ovom stavu sjedinjeni su strah i imperijalni stav evropskih kolonizatora 18. i 19. veka sklonih preventivnim akcijama protiv domorodaca.

Takozvana islamska pretnja koju ukorenjuje Zapad posebno je delotvorna jer daje dodatni argument za očuvanje i deobu zemalja rimlanda, smeštenih na rubovima ose istorije. Na drugoj strani, islamske organizacije koje svoju ideologiju temelje na borbi protiv hrišćanskog Zapada, pre su Liga siromaha, ušančena u jednostavna rešenja svoje muke, i osokoljeni ludisti 21. veka, nego ozbiljna pretnja i izazivač. Učinimo li mali misaoni eksperiment i pretpostavimo da Srbija postane stopostotno islamska zemlja, nametnuće se prirodno pitanje: da li bi Arbanasi iz Srbije i Grčke odustali od razbijanja ove dve države?

Slična receptura straha primenjuje se pri satanizaciji Rusije, čije imperijalne mogućnosti nisu ni približne onim koje ima Amerika. Rusija bi, svakako, mogla da postane pretnja, ali pod uslovom da obnovi sovjetski hartland i da iz defanzivne pozicije pređe u napad i osvoji čitavu istočnu Evropu i zapadni Balkan. Podjednako je logično i pitanje: da li bi islamska Rusija imala drugačiji odnos prema Japanu, Kini, SAD, ili pobunjenim Čečenima?

Poseban oblik tumačenja islamske pretnje praktikuju srpski atlantisti. Naime, ova pretnja se oživotvoruje prihvatanjem otcepljenja KiM pošto je tamo, vele ovi, većinsko arbanaško stanovništvo. Dakle, pomirljivost prema otcepljenju KiM i teritorijalnom smanjenju Srbije nasuprot je demokratskim načelima multietničkog ili multikonfesionalnog društva. Istovremeno, srpski atlantisti olako isključuju preko 10 odsto arbanaškog stanovništva iz Srbije. U građanskoj eliti, iznikloj na pravoslavnom patrijarhalnom supstratu, obrazovan je neobičan spoj izvitoperenog pravoslavnog filetizma, građanizma i atlantizma , koji ne poznaje islam i islamsku zajednicu sa kojom deli prostor. Srpski mondijalizam i atlantizam na osoben način spajaju ugledanje na spoljašnjost nepojmljenog sveta i degenerisanu politiku periferije. Istinska demokratska Srbija odana pravoslavnoj, islamskoj i katoličkoj veri (preko 90 odsto stanovnika) još uvek nije našla način da parira ovoj verbalnoj manipulaciji o takozvanoj islamskoj pretnji i da oživotvori pomirljivu koegzistenciju hrišćanskih i muslimanskih Slovena. Ideologija straha od muhamedanaca, jedna od taktika Imperije i novi oblik političkog vampirizma, dobro je primljena kod klijentističkih nomenklatura nesigurnih zemalja. Kako iracionalni strah melje rubo ve Evroazije i slovenskog sveta najbolje se vidi na primeru srpskih zemalja.

Bosna u poslednjoj deceniji 20. veka postaje svojevrsna tvrđava islama. Ali ni ratno jedinstvo , ni obilna pomoć bogatih muslimanskih zemalja ne uspevaju da iskuju izvorni identitet oslonjen na srbofobiju. Bosanska posebnost klati se između religije i nacije bez izgleda da stvori nešto originalno. Osim što služi drobljenju slovensko-pravoslavnog sveta , teško da će imati drugu ulogu. Jer islamski pokreti, koncentrisani u zapadnoj Evropi, utemeljuju se u visoko organizovanim i bogatim zemljama. Bosanski identitet počiva na protivljenju srpskim kaurima i nezgrapnim savremenim verskim zdanjima, a ne na original nom kulturnom i duhovnom uzdizanju dopadljivih džamija turskog perioda. Koliko god bio jak novčani podsticaj, kulturni i nacionalni identitet teško je izgraditi na jednom čisto geografskom pojmu, posebno ako je on sinonim za odmorište Al k aide.

Prvi koraci iskivanja rastavljačkog bosanskog jezika načinjeni su krajem 19. veka pod ravna teljstvom B. Kalaja, guvernera Bosne i Hercegovine (1882 – 1903), odlučnog u zavađanju muslimana i pravoslavnih hrišćana. Ovaj jezički nacionalizam podupiran je na razne načine, i pomoć u časopisa Bošnjaci, u kome je od 1903. do 1914. zagovarana ideja muslimanske nacije. Kalajev pokušaj da skuje bosansku naciju isprovocirao je pokret „Gajret“, okrenut jačanju veza pravoslavnih Srba i muslimana i učvršćenju pijemontske uloge Srbije.

Napori da se uspostave veze između pravoslavnih i muslimana uništeni su u Prvom i u D rugom svetskom ratu. Ogorčena propašću Kalajevih nastojanja, bečka vrhuška stvorila je šuckore (Shutzkorps), bataljone dobrovoljaca za šikaniranje Srba i u njih regrutovala Hrvate i muslimane. Na tlu Bosne i Hercegovine stvoreni su koncentracioni logori u koje su odvođeni Srbi. Ovaj nesrećni savez obnovljen je i u D rugom svetskom ratu, uprkos gorkoj prošlosti. Da bi produbio sukobe muslimana i pravoslavaca, Berlin, tradicionalno nenaklonjen Srbima, osniva (Himler) zloglasnu SS diviziju (Handžar) popunjenu bosanskim muslimanima uz blagoslov muftije u Jerusalimu. (20) Ova jedinica izvršila je masovne pokolje u Hercegovini 1944/45. i ponovo predupredila veze između umerenih muslimana i pravoslavaca. Uz to, među umerenim muslimanima javljaju se ideje o autonomiji koje se ne poklapaju sa politikom ustaških i antisrpskih struja. Treći put u 90 godina, na kraju 20. stoleća, ponovo se sukobljavaju pravoslavci, muslimani i katolici u Bosni i Hercegovini. Alijinim odbijanjem Kutiljerovog plana 1992. godine ponovo je nasilno preki nuta veza između umerenih pravoslavnih Srba i muslimana. Ne treba smetnuti sa uma da je politika sporazumevanja porodica Pozderac i Dizdarević sa B. Mikulićem prethodila izetbegovićevsko-silajdžićevskoj libanizaciji Bosne. (21) I ovog puta obnovljena su nastojanja da se očuva neutralnost Cazinske krajine (Fikret Abdić). Ali Zapad nije imao sluha, niti realpolitičku potrebu da ohrabri miroljubive odnose. Na tragu nove bosanske nacije, krajem 20. veka, nastavili su da delaju Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić, čiji tihi i uporni rad potiskuje ratnička i razuzdana politika pisca Islamske deklaracije i vođe muslimana u Bosni Alije Izetbegovića.

Nastojanje komunaca da podsticanjem nesrpskih grupa, gde su svrstavani i muslimani, oslabe Srbe pomagali su i popisi stanovništva u Jugoslaviji. Posle Drugog svetskog rata veroispovest se pojavljuje u tri popisa, 1953, 1991 i 2002. U popisu 1948. muslimansko stanovništvo razvrstavano je na Srbe-muslimane uvrštene u Srbe, Hrvate-muslimane uvrštene u Hrvate i Makedonce muslimane uvrštene u Makedonce. Već 1953. godine ova verska grupa izdvaja se iz populacije i označava nazivom “Jugosloveni neopredeljeni“, a 1961. „Muslimani“ označavaju nacionaln u ili etnič ku, a ne versk u pripadnost, dok 1971. godine „Muslimani“ imaju obeležje narodnosti. (22) Procesi modeliranja, sažimanja i tvorbe nacija na prostorima Bosne i Hercegovine nisu bez odjeka kod muslimanskog stanovništva Srbije. U poslednjoj deceniji 20. veka autonomaši iz Raške imali su nameru da priđu Muslimansko-hrvatskoj federaciji kako bi se našli u zajednici sa Bošnjacima Sarajeva, čime bi se objedinio širok prostor od Cazina do Novog Pazara. Ova mimikrična pohlepa naišla je na podršku Turske, još uvek sentimentalno vezane za otomanski sistem vladavine Balkanom. Njena nastojanja podržavaju kako vlasti Muslimansko-hrvatske federacije, tako i pobunjeničke arbanaške strukture sa prostora Metohije i Kosova. Posle 2001. godine dolazi do izvesnog popuštanja napetosti između predstavnika muslimana Raške i srpske vla de , što je posledica njihovog uključivanja u strukture vlasti. Ipak, podvojenost između hrišćana i muslimana izaziva i osećaj ugroženosti i organizovanja Srba koji su u predelu Raške manjina. (23)

Budućnost darežljivih

Srpskohrvatski jezik, neretko označavan kao „naš jezik“, politička je konstrukcija začeta u 19. stoleću. Sačinjen od više dijalekata i varijanti, sprečio je stvaranje jedinstvenog identiteta i podsticao jezičko i političko razdvajanja Srba. Ako se tome doda i upotreba dva pisma i verska podvojenost na pravoslavce, ateiste, muslimane i katol i ke, onda je jasna srpska kulturna i politička policentričnost. Najizraženiji jezički multipolarizam srpskog prostora sreće se u Vojvodini, koja služi kao primer poželjne nacionalne šarolikosti. Retko kada se navode prednosti vojvođanske multietničnosti, ali se međunacionalne napetosti – kad otvoreno, kad prikriveno – pripisuju velikosrpskom nacionalizmu, a nikako pokušaju normativnog okamenjivanja različitosti.

Raspad SFRJ podstak ao je nastanak deklaracije Slovo o srpskom jeziku. (24) Potpisnici Slova polaze od toga da su srpska kultura, književnost i jezik nedeljivi, a da se vera ne podudara sa jezikom te da srpski jezik ima dva ravnopravna književna izgovora – ekavski i ijekavski, i dva pisma – ćirilicu i latinicu. (25) Oni slede Vuka Karadžića, koji južne Slovene (osim Bugara) deli na troje: Srbe, govore što i šta (štokavci), Hrvate, koji mesto što ili šta govore ča (čakavci) i na kraju sloga ne menjaju l u o, i Slovence, koji mesto što koriste kaj (kajkavci). (26) Autori Slova ukazuju na to da je u slavistici do druge polovine 19. veka važilo mišljenje da Srbi i Hrvati imaju posebne jezike. Među zastupnike ovog gledišta spadaju Dobrovski, Kopitar, Šafarik, Miklošić, a najodređeniji beše Vuk Karadžić.

Nakon Vukove smrti (1864) nametnut je stav da Srbi i Hrvati imaju zajednički književni i narodni jezik. Vatroslav Jagić populariše i učvršćuje ideju da su Srbi i Hrvati jedan narod sa dva imena (Hrvato-Srbi) , te da je sasvim prirodno da se njihov zajednički narodni i književni jezik naziva hrvatski ili srpski. Razlike koje Jagić nalazi nisu u jeziku, već u veri, pravoslavnoj i katoličkoj. Po mišljenju autora Slova u ovo narodno jedinstvo ušlo se sa računom da bi se razdvojeno srpsko i hrvatsko lakše pomešalo, a onda, u zgodan čas, podelilo, ali ne na temelju jezika, već vere. Dakle, u jedinstvo su ušle dve vere, jedan dvoimeni narod, i jedan jezik, ali posle raspada zajedništva nastala su dva naroda, dva jezika, a ostale su dve vere. U periodu fluidnog jezičkog jedinstva znatan broj pravoslavnih prešao je u katoličanstvo, a potom je kroatizovan. Dakle, posle Vukove smrti Hrvati su jeziku srpskog imena dodali hrvatsko. Od srpskog u Hrvatskoj je postao hrvatski ili srpski jezik, potom srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, da bi raspadom SFRJ iz naziva izostala srpska odrednica i srpski jezik ikavskog izgovora konačno postao „hrvatski književni jezik“. Za ovo je bilo potrebno više od jednog stoleća. Spletom istorijskih okolnosti u nastanku hrvatskog jezika ulogu su odigrali Đuro Daničić, Vatroslav Jagić, Milan Rešetar, kasnije i Aleksandar Belić. Đuro Daničić, kao tajnik JAZU, laća se uredništva Rječnika hrvatskog ili srpskog jezika, da bi se 1882. pojavila prva sveska. Već 1888. godine, povodom stogodišnjice rođenja Vuka Karadžića, u SKA Stojan Novaković pokreće rad na Rečniku srpskog književnog i narodnog jezika . Zanimljivo je da Novaković nije znao za taj zajednički srpsko-hrvatski jezik, ali njegov previd ispraviće akademik Belić pošto ga je preimenovao u Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika (1953). Ovim je s rp ska filologija učinila smeo iskorak ka hrvatskom jezičkom programu. Kako Skender Kulenović zapaža, dvogubi pridev srpskohrvatski ima sasvim drugačiju prirodu od one koja se podrazumeva. On navodi plastičan primer prideva koji označavaju boju: svijetlozelen, mrkožut pošto drugi deo ovih prideva (zelen, žut) igra ulogu osnovnog značenja, a prvi (svijetlo, mrko) ulogu modifikatora osnovnog značenja. Zato pridev srpskohrvatski označava hrvatski jezik u srpskoj modifikaciji. (27)

Posle Prvog svetskog rata pred pobedničkom srpskom vojskom jedva vidljivi i nejaki Hrvati prevazilaze italijanske aspiracije i stiču samostalnost u odnosu na Beč. Takođe, približavaju se Srbima kroz Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Dolazak Pavelića i nastanak NDH -a označio je jezički raskid sa Srbima i srpskim jezikom („Korijenski pravopis“). Posle okončanog D rugog svetskog rata dolazi primirje i – kako Ivić primećuje – „grupa dobronamernih Srba među komunistima predložila je da se donese zajednički pravopis“. (28) U vreme potpisivanja Novosadskog dogovora (1954), devet leta posle pada NDH -a i jasenovačke tišine, Hrvati su, veli Ivić, „dobronamernim Srbima izgledali kao ljudi koji to iskreno prihvataju“. Ipak 43 godine nakon Novosadskog dogovora, Ivić priznaje grešku dobronamernih Srba.

U stvari, Novosadskim dogovorom (1954), u vreme najjače vladavine komunaca, konačno je hrvatskoj jezičkoj politici dato za pravo da je srpski jezik dvonacionalan, što sledi iz prve njegove rečenice: „Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik.“ (29) No, danas nema, niti je nekada bilo Srba, Crnogoraca ili Bošnjaka koji govore narodnim jezikom Hrvata – čakavskim i kajkavskim. (30)

Novosadskim dogovorom stvoreni su srpski i hrvatski jezik, pri čemu je prvi uokviren Pravopisom srpskohrvatskog jezika, štampan ekavicom i ćirilicom od Matice srpske, a drugi Pravopisom hrvatskosrpskog jezika, štampan ijekavicom i latinicom u Matici hrvatskoj. Tamo gde je ekavica tamo je srpsko, a gde je ijekavica hrvatsko. Znači , jedan i jedinstven jezik dobio je dva pravopisa. Novosadski dogovor izražava napredak pošto se, pored Srba i Hrvata, pominju Crnogorci. Ali od Novosadskog dogovora Crnogorci su „jedan jezik“ proglasili za crnogorski , a muslimani naseljeni u bivšoj SFRJ „jedan jezik“ sada nazivaju bošnjačkim i bosanskim. Nezadovoljni srpski lingvisti smatraju da narodi koji prihvate jezik drugog naroda kao svoj maternji i književni nisu vlasni da ga imenuju po svom nahođenju. Ovakav stav potkrepljuju primerom da se u Hrvatskoj govori kajkavski, čakavski i štokavski, ali se oni jednako nazivaju hrvatskim i tvrde da nijedan hrvatski lingvista ne bi ni pomislio da hrvatski jezik podeli na tri: hrvatski (čakavski), slovenački (kajkavski) i srpski (štokavski). Srpske lingviste boli to što lažna podela jezika važi samo za srpski. (31) Uzimajući američku književnost kao primer, poklonici Slova ističu da štokavska dela Krlež e pripadaju srpskom jeziku. (32)

Hrvatska jezička politika razvija se i u korenj uje. Na karti hrvatskog jezika sa dodatkom srpskog, objavljenoj u Minhenu pre nekoliko decenija, Tomo Matasić naznačava hrvatske jezičke aspiracije prema srpskim zemljama (mapa 1) . Naime, ova karta hrvatski jezik proteže na prostor današnje Hrvatske, Republike Srpske, Crne Gore i Muslimansko-hrvatske federacije i zahvata delove zapadne i jugozapadne Srbije. Da Matasićeva jezička mapa nije plod olake nepromišljenosti, svedoči i izjava R. Marojevića da hrvatska strana nije prigovarala Slovu, ali Hrvati misle da srpski i hrvatski jezik nisu bili slični, već su Srbi uzeli jezik od Hrvata, pozivajući se na dubrovačku književnost. (33)

Mapa 1. Tomo Matasić: Karta hrvatskog jezika sa dodatkom srpskog. Minhen 1984. Ovde prikazana Matasićeva karta preuređena je radi preglednosti na osnovu crno-bele mape objavljene u Milosavljević, P., 2006, „Raspuća srpske filologije“, Politika, 27. jul, Kultura, umetnost, nauka , str. 3 – 4.

Dopuna hrvatskog jezičkog programa dolazi iz srpske Crne Gore. Graditelji novog crnogorskog jezika misle da jedino on tipološki zadovoljava da bude poseban jer ima posebne glasove, posebne foneme: šj (šjekira) žj (ižjesti), dz (bidza) đ (đevojka) i ć (ćerat). (34) U stvari, „fonološki jezik“, misle njegovi tvorci, ima poseban tip ijekavice (fonološke) u rečima sijeno, bijelo, šjedio. Srpski jezik izvorno je samo ekavski i do migracija Srbi nisu imali ijekavicu, već je ona poreklom iz današnje Nemačke, misle retki tvorci crnogorskog jezika. (35) Da bi ove tvrdnje izgledale dublje i temeljnije, oni koren crnogorskog traže u polapskom jeziku, koji je izumro u 18. veku. (36) Konstrukcija zavijena u mistiku vekova dopunjena je konstatacijom da su preci Srba doneli ekavicu iz jugoistočne Poljske, koja je pak u vezi sa beloruskim ekavizmom, te nema ni elemenata kojim se može potvrditi da je tzv. crnogorski jezik specifično srpski. (37) Nasuprot tvorcima „fonološkog jezika“ Miodrag Bulatović odbacuje postojanje varijanti (38) kao što se Petar Lubarda ne odriče plemena Lazareva.

Jedan od Belićevih naslednika i ljuti protivnik potpisnika Slova, Pavle Ivić objasnio je kako su Hrvati rešili svoj jezički problem. (39) Pošto su uočili da Zagreb sa svojim kajkavskim dijalektom ne može duhovno osvojiti katolike, osobito ne muslimane štokavce, uzeli su štokavski književni jezik. (40) Poseban razlog bila je Bosna i Hercegovina u kojoj je narodni jezik vrlo blizak vukovskom, koji je neposredno pre toga osvojio Srbe, te su Hrvati, držeći pod okom muslimane, uzeli gotov model vukovskog jezika. (41) Srbi su pisali kako govore, a Hrvati pošto nisu tako govorili, prihvatili su parolu „piši kao što je pisao Vuk Karadžić“. (42) Ovo je, misli Ivić, krajem 19. stoleća približilo Hrvate Srbima bezuslovnim usvajanjem gramatičkog sistema Vukovog pravopisa. Ostale su razlike u leksici. (43)

Novoskovani, takozvani bosanski jezik širi se i na Republiku Srbiju. Krajem 2004. godine srpska vlada, zabrinuta za prava manjina, preduzela je u oblasti Raške ( neretko označena kao Sandžak) uvođenje bosanskog (bošnjačkog) jezika. I nicijativa srpske vlade lepo je primljena kod predstavnika lok alne vlasti. (44) Uvođenje novog jezika diskretno prihvata Odbor za standardizaciju srpskog jezika, u čijem sastavu su članovi iz SANU, CANU i ANURS. Podsticanjem jezičkog šarenila Odbor neosetno prenosi razgovor, bez preke potrebe, iz oblasti nauke na politički teren. (45) Često je teško razlučiti jasnu granicu između političkih i jezičkih stvari u stavu Odbora. U trenutku uvođenja bošnjačkog (bosanskog) jezika u školski sistem Srbije, Crna Gora je bila u sastavu Zajednice Srbije i Crne Gore. Sasvim je prirodno da će se nasilno ustanovljen crnogorski jezik uskoro naći u školskom sistemu Srbije pošto je crnogorska manjina brojnija od bunjevačke, bugarske ili vlaške. Široka jemstva i sloboda proizvoljnog imenovanja „jednog jezika“ sigurna su brana političkoj ravnoteži srpskog društva.

Nije zgoreg podsetiti na to da Dejtonski sporazum (1995) ima četiri ravnopravna teksta, jedan je na engleskom, a tri su na „jednom jeziku“, i to ovako razvrstani: ekavica – srpski jezik, ikavica – hrvatski i bosanski. Dejtonski sporazum, potpisan sa n a merom da izmiri zavađeni narod u Bosni i Hercegovini, kruniše, doduše posredno , izdvajanje „književnih jezika“ na versk oj osnovi, kako je to ranije, u 19. stoleću, činio Miklošić. Možda i ne čudi što branitelji Slova misle da je prepuštanje ijekavice jednako priznanju hrvatske granice na Drini. (46) Srpski filolozi koji se protive idejama Slova, misle da je ono izvan nauke i pameti, te da Srbi nisu dali Vukov jezik Hrvatima, već su ga ovi sami prigrlili. (47) Ali glavni nesporazum između pristalica i protivnika Slova je, izgleda, kulturna baština katolika i muslimana stvarana na srpskom jeziku. Naime, protivnici Slova zabrinuti su što se njegove pristalice ne odriču stvaralaštva muslimana i katolika koji su pisali srpski, pošto, vele oni, Srbi nisu siromasi bez svoje kulture primorani da grabe tuđe. (48) Pored nesporazuma o tome šta je čije i da li je jezik dat ili uzet, potpisnici Slova i njegovi protivnici, u žaru polemike, međusobno s e sumnjiče da rade za hrvatsku jezičku stvar. (49) No, oštra polarizacija javnosti, lingvista i književnika o istorijskim pitanjima srpskog jezika nije jedina. Nezadovoljni su i intelektualci koji zameraju Vuku da je osiromašio srpski jezik odricanjem mnogih govora centralne i stare Srbije. Najzapaženiji među njima je književnik Dragoslav Mihailović, pisac Petrijinog venca, čiji originalni jezički buke podseća na pomalo zaboravljeni srpski govor. Ivan Ivanović misli da Petrijin venac i njegov roman Arizani nisu napisani na dijalektu pošto ne priznaje pravila i standardnu literaturu. (50)

Dok su razlike između uglednih ličnosti srpske lingvisti ke i književnosti o biću i budućnosti „jednog jezika“ nepremostive, hrvatski stručnjaci nemaju velike jezičke nedoumice, a u poslednje vreme im se pridružuju bosanski i polagano crnogorski lingvisti. Čak i umereniji Hrvati, toplo primani u Beogradu, odbacuju razgovor o poreklu hrvatskog jezika. (51)

Terra misiones

Pred hrvatskom politikom jasno je usmerenje – duhovna veza sa srednjom Evropom i teritorijalno i ekonomsko širenje na jugoistok. Hrvati nemaju izbora, moraju se okrenuti Srbima.

Najveći hrvatski sused , Italija , nije joj naklonjena, a granica među njima je pomorska, te ova nije zemlja hrvatske misije . Uostalom , Vatikan bi uvek interese Italije pretpostavio hrvatskim . Na severozapadu je Slovenija, zemlja potuljene ksenofobije, i po ukorenjenom šovinizmu prvorazredna svetska sila. Ona je u tom pogledu superiorna, iznad Hrvatske i Hitlerove Nemačke, jer nije počinila nijedan genocid, a uspela je da postane etnički najčistija evropska država, razvijajući hladne forme etnocida i etničkog pretapanja svojstvene evropskim kolonizatorima. Otišla je tako daleko da je čak neke svoje građane izbrisala iz svih spiskova zato što nisu Slovenci. Ova zemlja, premda malena, uvek će dosađivati Hrvatskoj pošto ima veće izglede da uspostavi saradnju sa Italijanima i Srbima. I jedni i drugi skoro da nemaju osećaj da se spore sa Slovenijom. Pored toga, odustanak Hrvata od kajkavskog i čakavskog govora zatvorio je vrata hrvatskoj misiji na tlu današnje Slovenije. Treći, veliki sused Hrvata, versajski gubitnik Mađarska, izgleda da nije sasvim zaboravila Slavoniju i Rijeku, a sa druge strane već je asimilovala sve slovensko stanovništvo, te Hrvatska ne može računati sa značajnim ekonomskim, demografskim i političkim dobicima na toj strani. Pošto Mađari govore jezikom koji ih oštro odvaja od Slovena, teško ih je asimilovati ili preimenovati, Hrvatima ostaje da razviju opreznu saradnju sa Mađarima. Zajednički cilj je proširenje uticaja u srpskom Podunavlju, gde su, pored Srba, prisutni Mađari i Hrvati, koji su – sva je prilika – voljni da pomognu odvajanje severnog dela Srbije.

 

 

Mapa 2. Teritorijalna obećanja Srbiji 16. avgusta 1915. Izvor: Radovan Pavić , „Osnove opće i regionalne političke geografije, geopolitike i geostrategije“ I dio. Sveučilište u Zagrebu, Fakultet političkih nauka Zagreb, Zagreb 1973. Mapu preuredio Stepić, M., 2004, “ Srpsko pitanje – geopolitičko pitanje ”, Jantar grupa, Beograd, str. 188.

Hrvatska politička nomenklatura , razvijene realpolitičke estetike, usredsređena je svim svojim bićem na Drinu i Dunav, teritorije naseljene Srbima i muslimanima, obećane Srbiji 1915. godine (mapa 2). Veliki izazov za Hrvatsku je kako prisajediniti „hrvatsko cveće“ posle fizičkog uklanjanja Srba iz RSK. P rostori Muslimansko-hrvatske federacije, Republike Srpske i Crne Gore jesu prvorazredna terra misiones. Ako je srpska inteligencija nesigurna da li joj je potrebno Kosovo i Metohija, na čijem mitu je izgrađeno ogromno pisanje i usmena književnost, onda ista neće biti spremna da pod svoju zaštitu uzme Banjaluku, a posebno ne Sarajevo i Tuzlu, koje odavno ne smatra bliskim i privlačnim. Hrvatska bi na najveći otpor mogla naići u Podrinju, ali opet bi mogla nadmašiti obeskosovljenu Srbiju, sada već i veličinom svoje države.

Ostaje važno pitanje: da li je siva zona srpske geopolitike (Hercegovina, Dalmacija, Bosna, Hum, Crna Gora) dovoljna da udovolji hrvatskim aspiracijama? I zašto bi uopšte, pobednik menjao plan? Hrvatskoj nomenklaturi stalno nedostaje „životni prostor“, te ona dela na istoku, a sarađuje sa Zapadom, umiljava se Vatikanu, hrli da pošalje trupe protiv Rusije, a ako je nužda, ume i da je hvali. Otuda će argumenti Hrvata protiv Srb a , sklonih da ištu od zapada i stidljivo pogledaju na istok, uvek biti jači i ubojitiji.

Ako je najveći srpski grad Jasenovac odavno na trucavom putu zaborava, onda i albanski etapni, naizgled bezbolni i dugotrajni, genocid izvršen u 19. i 20. veku neće ostati u dugom srpskom pamćenju. To potvrđuje nasilno iseljavanje 250.000 Srba i Roma sa Kosova i Metohije 1999. godine, kada je u srpsk oj javnosti već bilo sazrelo mnjenje da na Kosovu praktično i nema Srba, te je zato i izgubljeno. Oni kojih više nema u samoproglašenoj kosovskoj nezavisno s ti postali su corpus separatum i jedan od instrumenata stvaranja nove balkanske nacije Kosovara i pretapanja različitih nacionalnosti u jednu – kosovarsku. (52) Izgradnja nove nacije na tlu s tare Srbije, na početku 21. veka, nalikuje na Kalajevo nacionalno inženjerstvo pre stotinak godina, upriličeno radi uspostavljanja novog odnosa snaga na Ba lkanu, u kome će tzv. Kosovari igrati aktivnu ulogu „noža uperenog u srce Beograda“. Na meti neće biti samo Beograd, već i Atina i Podgorica, dok će se Tirana naći u izmenjenoj ulozi kosovarske periferije.

Poneki srpski političari, skloni različitim formulama deobe Srbije, misle da će ako se odreknu „velike“, sasvim sigurno imati „malu“ Srbiju. Ali nejasno je zašto bi velike (uvećane) države, Albanija, Bugarska i Hrvatska tolerisale „Miloševićevu rušilačku Srbiju“. Njenom deobom na značaju će izgubiti srpska deobarska inteligencija, koja će se naći u konkurenciji atraktivnije hrvatske , bugarske i arbanaške elite prinuđen ih da obrazlože teritorijalne aspiracije u intelektualnim centrima i metropolama velikih sila. Rusofili u Srbiji polažu nadu u neslućene moći Kremlja. Ali ova bi pomoć sa istoka mogla izostati pošto će Rusija između umanjene Srbije i proširene Hrvatske, Albanije i Bugarske podržati realnije i opipljivije projekte ojačane Bugarske i stabilne Grčke. Uvećana Hrvatska pretenduje da preuzme ulogu d vojne monarhije, a proširena Albanija Turske imperije. Među njima neće biti većih sukoba sve dok bude postojala deobama podložna Srbija i „srpski separatizam“ u zemljama susedima. A šta će biti posle, raspraviće već afirmisane političke nomenklature garanata balkanske ravnoteže – Hrvatske, Bugarske, Albanije i Grčke.

U času otmice Kosova i Metohije Albanija otvoreno, a Bugarska prikriveno podstiču podelu BJR Makedonije, ali bez uticaja Srbije i Grčke. Ovo pojačava grčki otpor prema BJRM, no njen usamljen manevar je slabašan. Naspram Hrvata, Arbanasa i Bugara nalaze se Srbi i Grci. Ipak muslimansko stanovništvo Bosne, barem u bliskoj budućnosti, biće na strani srpskih neprijatelja, šta god im to donosilo. Posle moguće podele BJR Makedonije otvorila bi se vrata starom snu Bugara i Hrvata da se razgraniče na Moravi. Kako silueta srpske države sve više podseća na onu iz 1941, nepoverenje srpske nomenklature prema istoriji sve je izraženije. Da li će srpska vlast zarobljena neprekidnom krizom i prebrojavanjem parlamentarnih mandata naći način da obrazuje stabilnu državnu tvorevinu? Ili će, možda, pritisnuta nesnosnim spoljnim teritorij a lnim zahtevima i sladunjavom privatizacionom groznicom, pribežište po tražiti u opojnom odlaganju kao da za Srbe vreme nije oskudno blago posle straćenog 20. veka?

Fusnote:

1. Jožef Kasa, predsednik SVM i gradonačelnik Subotice , obrazlažio je ovaj predlog: “Trostepena autonomija locirana je u okvire Vojvodine, a Vojvodina pak u granice države u kojoj živimo. Personalna autonomija obuhvata sav mađarski živalj u SRJ, dok bi teritorijalna trebalo da funkcioniše tamo gde su Mađari u većini. Ovim dokumentom razradili smo i ukupan sistem upravljanja Vojvodinom, od Skupštine, pa do Izvršnog veća, a predviđeno je i formiranje Nacionalnog veća, pri čemu njegove ingerencije treba ugraditi u državne i zakonske okvire Vojvodine. Inače, ovih ideja se najviše plaše oni koji se ne udubljuju u suštinu našeg predloga. Na područjima gde je predviđena tzv. mađarska autonomija ne želimo majorizaciju, niti izdvajanje iz Jugoslavije, već normalan suživot s većinskim narodom. Ali tražimo ista prava koja ima i on, odnosno da budemo zastupljeni u svim organima, od državnih, pa do institucija na terenu, u istoj srazmeri kakav je i odnos stanovništva.“ Glas javnosti, 14. jul 1999. http://arhiva.glas-javnosti.co.yu/arhiva/srpski/arhiva-index.html

2. Dokument su na zajedničkoj konferenciji za novinare u Novom Sadu predstavili lideri stranaka koje čine koaliciju – Ištvan Pastor (Savez vojvođanskih Mađara), Andraš Agošton (Demokratska partija vojvođanskih Mađara) i Šandor Pal (Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara). Ta njug , 27. mart 2008 .

3. Danas, 30. oktobar 2007. http://www.danas.co.yu/20071030/vojvodina1.html

4. Ova koalicija učestvovala je na parlamentarnim izborima 2007. godine sa zahtevom da se jug Srbije demilitarizuje i regionalizuje. Blic, 5. januar 2007. http://www.blic.co.yu/stara_arhiva/arhiva/2007-01-05/strane/politika.htm .

5. Kljakić, Lj. , 2007, “Faktičko stanje i budući status Kosova i Metohije“, i zlaganje na 67. Rouz-Rot seminaru parlamentarne skupštine NATO, Srbija i Evropa: izazovi integracije. Organizator Parlamentarna skupština NATO i Narodna skupština Repulike Srbije, 5. novembar 2007. http://www.srpskapolitika.com/Tekstovi/Analize/2007/latinica/203.html

6. Berry, P. S., 2008, „Nezavisnost Kosova će nas sve skupo koštati“, EUobserver, Brisel , 22. februar http://www.nspm.org.yu/debate_2007/2008_berry1.htm

7. http://www.un.org/News/Press/docs/2000/20000113.sc6782.doc.html

8. Protokolom o privremenom režimu uz južnu granicu Hrvatske i SR Jugoslavije privremeno su uređeni međusobni odnosi u vezi sa demilitarizacijom, razminiranjem, carin om, prelaskom granice, pograničnim režimom. 10. decembar 2002. Potpisivanje protokola pozdravili su Forin ofis i Stejt department.

http://www.mfa.gov.yu/Srpski/Bilteni/Srpski/b111202_s.html

9. Zanimljiv primer je hapšenje pukovnika Čedomira Brankovića (27. april 2005) , koji je u Sofiji boravio u svojstvu šefa vojne delegacije Srbije i Crne Gore. Uhapšen je na osnovu hrvatske poternice i vezan lancima. NIN, 5. maj 2005 , str. 16 . U vreme hapšenja pukovnik je bio komandant 211. oklopne brigade u Nišu, a 1991. godine komandant bataljona 265. motorizovane brigade bivše JNA. Pored Brankovića, ranije su, na osnovu međunarodnih poternica, uhapšeni major Evir Šišić i pukovnik Mile Novaković.

10. Vukadinović, Đ., 2008, „U se i u svoje kljuse“, http://www.nspm.org.yu/koment_2007/2008_djv_13use.htm

11. Stepić, M., 2004, “Srpsko pitanje – geopolitičko pitanje”, Jantar rupa, Beograd, str. 17–18.

12. Nedjeljni vjesnik, 16. novembar 2003 , str. 16.

13. „Hoće li biti arbitraže?“, Politika , 16. maj 2008 , str. 10.

14. Večernje novosti , 27. februar 2005. http://www.novosti.co.yu/code/navigate.php?Id=1&status=jedna&vest=72795&datum=2005-02-27

15. Pismo vlade RSK u progonstvu upućeno je 1. oktobra 2007. rimskom p api, generalnom sekretaru UN, predsedncima RF, SAD, Kine, Britanije, Francuske, Srbije i vlade Srbije. http://www.srpskilist.org/strane/vlada_rsk.html

16. Premijer Hrvatske Ivo Sanader osnivanje vlade RSK u izbeglištvu komen t ariše sledećim rečima: „ Velika Srbija doživela je poraz, i to definitivni poraz pre deset godina, i sigurno je da nema više nikakvih izgleda za realizaciju takvih fantazija. Prema tome, reč je o ljudima koji nisu shvatili što je politički realitet. Politički realitet je da je Hrvatska pobedila u nametnutom ratu i da smo, što se Hrvatske tiče, definitivno završili s idejom velikosrpskih osvajača“, i dodaje poruku toj „gospodi“, „za nas je ta priča završena s akcijom 'Oluja' .“ Televizija B92 , 26. februar 2005.

17. Zmago Jelinčič misli da Hrvatska ne treba da bude primljena u EU zbog graničnih sporova sa susedima i dodaje: „Pa oni su sebi uzeli celokupan Jadran koji nikad nije bio njihov. Po Krfskoj deklaraciji iz 1917. u članu 19 stajalo je da je Jadransko more vlasništvo tri konstitutivna naroda: Srba, Hrvata i Slovenaca, i to je tako i bilo u Kraljevini. Posle Drugog svetskog rata Jadran je dat Jugoslaviji, a nije Hrvatskoj, a sada su oni celo more uzeli za sebe. Posle Drugog svetskog rata sve je bilo naše, samo su Hrvati razmišljali: što je naše – to je moje. Ja imam primerak američkog časopisa Lajf iz 1949. godine po kojem Slovenija ima granicu kod Rijeke, ali korak po korak oni su sve više uzimali sebi. A bili su na strani nacifašizma od početka do kraja rata. Oni ljudi iz Hrvatske što su bili protiv fašizma, u ogromnoj većini bili su Srbi. Tu je vrlo malo Hrvata. Oni su bili sa Hitlerom. Pa 17. aprila je bila kapitulacija Kraljevine Jugoslavije, a Hrvati su već 10. aprila formirali NDH i pristupili Trojnom paktu i Hitleru i do kraja su mu najvernije služili. I kao što im je Ribentrop 1939. pritiskom na kneza Pavla pomogao da uzmu i Dubrovnik koji nikad nije bio njihov, tako im Nemci i sada pomažu.“ NIN br. 2967, 8. novembar 20 07 , str. 23.

18. Stepić, M., 2004, isto, str. 33.

19. Henri Kisindžer u članku u kome obrazlaže nužnost očuvanja imperije nagoveštava da je povlačenje SAD iz Iraka ili bilo kojeg drugog mesta moguće, ali samo da bi SAD pružale otpor sa nove pozicije, verovatno još neugodnije. NIN, 24. april 20 08, str. 64 – 65.

20. Handžar (tur. hancer) – dug zakrivljen nož. Veliki rečnik stranih reči i izraza, I. Klajn i M. Šipka, Prometej, Novi Sad 2006.

21. Ibran Mustafić, autor knjige Planirani haos 1990 – 1996 , smatra da je građanski rat u BiH unapred pripremljen i smišljeno izv e den. Mustafić kaže: „Planirani haos na prostoru čitave BiH, pa i u samoj Srebrenici, planiran je u Sarajevu. I sve naše golgote i sve naše propasti idu iz Sarajeva. Čovjek koji je planirao haos u BiH zove se Alija Izetbegović... Ja sam ubjeđenja da je on jedan od najvećih zločinaca nad muslimanskim narodom u BiH, a prije svega nad nar o dom Podrinja, pogotovo Srebrenice. Svi drugi likovi su irelevantni, sve drugo su recidivi te politike, i ja garantujem i tvrdim da je 1990. SDA formirana po preporuci KOS-a, da je to jedna organizacija koja je tada ustoličena sa zadatkom da uništi sve što je vrijedno u muslimanskom narodu i da samo preživi jedna mladomuslimanska, izdajnička halka, koji su po svakom osnovu i preživjeli BiH i agresiju nad njom – oni su preživjeli i fizički, i politički, i finansijski.“ NIN, 8. maj 2008. str. 59–61.

22. Valja zapaziti da je Vojislav Šešelj u svojoj odbrani pred Haškim tribunalom 2008. optužio KOS za izazivanje krvoprolića između Srba i Hrvata u Vukovaru.

23. Stanovništvo. Veroispovest, maternji jezik i nacionalna ili etnička pripadnost prema starosti i polu. Podaci po opštinama. Republički zavod za statistiku, Beograd, maj 2003, str. 7. U Novom Pazaru formirana je „Jedinstvena srpska lista“ koja je učestvovala na lokalnim izborima u maju 2008. Čine je odbori Srpske radikalne stranke, Demokratske stranke Srbije, Nove Srbije i Socijalističke partije Srbije. Ta njug , 27. mart 2008. Na sličan način udružile su se prosrpske stranke u Crnoj Gori, gde su Srbi dospeli u položaj nacionalne manjine.

24. Slovo o srpskom jeziku, Beograd, na Spasovdan 1998. Potpisnici Slova su Vera Bojić, Mirjana Vlajisavljević, Predrag R. Dragić Kijuk, Dragoljub Dragojlović, Milorad Đurić, Miloš Kovačević, Žarko Komanin, Zoran Kostić, Vojislav Lubarda, Radmilo Marojević, Petar Milosavljević, Slobodan Rakitić, Tiodor Rosić, Božo Ćorić.

25. Slovo, str . 7.

26. Karadžić, V., 2003, „Srbi svi i svuda“, o bjavljeno u zborniku Srpski pisci o srpskom jeziku . Izbor i predgovor Miloš Kovačević, Istočnik , Beograd, str. 47.

27. Kulenović, S., “Ime jeziku“, objavljeno u zborniku Srpski pisci o srpskom jeziku . Izbor i predgovor Miloš Kovačević, Istočnik, 2003, Beograd, str. 65–66.

28. Pavle Ivić, intervju Demokratija, 31. decembar 1997 – 4. januar 1998 , str. 5.

29. Novosadski dogovor 1954 , http://govori.tripod.com/novosadski_dogovor.htm

30. Milosavljević, P., 2006, „Raspuća srpske filologije“, Politika, 27. jul, Kultura, umetnost, nauka , str. 3 – 4.

31. Milosavljević, P. , 2006 , i sto.

32. Kovačević, M. , 1998 , „Krleža je hrvatski pisac srpskog jezika“ , Glas , 25. septembar 19 98 , str. 12.

33. Demokratija , 12–13. 9. 1998 , str. 9.

34. Nedeljna naša borba, 11–12. 4. 1998.

35. Isto.

36. Isto.

37. Isto.

38. Bulatović, M. , „Protiv varijanata“ u Srpski pisci o srpskom jeziku . Izbor i predgovor Miloš Kovačević, Istočnik , Beograd 2003 , str. 71.

39. Rasprava o Slovu tekla je uporedo sa žučnom polemikom o Zakonu o univerzitetu, ali je bila u njenoj senci. U epicentru obe rasprave, na prvi pogled odvojene, našao se dekan Filološkog fakulteta u Beogradu Radmilo Marojević, zagovornik osnivanja Katedre za srpski jezik i književnost. U pismu grupi akademika Marojević ističe da se „posle mnogih decenija, vaspostavlja Katedra za srpski jezik i književnost (ili Katedra za srbistiku)“. Obraćanje R. Marojevića akademicima pod naslovom: „Vaša sadašnja ‘odbrana' ijekavice je jezuitska hipokrizija“, objavila je Politika 25. jul 19 98 , str. 17.

40. Pavle Ivić, intervju Demokratija , 31. decembar 1997 – 4. januar 1998 , str. 5.

41. Isto.

42. Isto.

43. Isto.

44. Uspešno uvođenje novog „istog jezika“ prate i neke poteškoće koje predstavnici iz oblasti Raške iznose inostranim delegacijama. Na primer, predstavnici Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV), na čelu sa predsednikom Izvršnog odbora BNV Esadom DŽudževićem, razgovarali su u Beogradu, 6. februara 2008. sa del e gacijom Odbora eksperata Saveta Evrope. Tema razgovora bi la je implementacija Evropske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima na području Republike Srbije i razmatranje izveštaja o sprovođenju Povelje, kojeg je država Srbije predala Savetu Evrope . Ocenjujući da je u poslednjih nekoliko godina došlo do vidnog napretka u ostvarivanju prava pripadnika bošnjačke nacionalne zajednice u Republici Srbiji, Esad DŽudžević istakao je niz problema u implementaciji međunarodnih mehanizama zaštite manjinskih prava na ovom prostoru. Tom prilikom on je posebno izdvojio pitanje administrativne podele sandžačkih opština na različite upravne okruge i uticaj takve podele na ostvarenje ključnih segmenata Evropske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima i drugih međunarodnih dokumenata. Tu tezu potkrepio je odbijanjem zvaničnih organa vlasti opština u Zlatiborsko m okrug u (Prijepolja i Priboja pre svega) da u zvaničnu upotrebu u statutima opština, pored srpskog, uvedu i bosanski jezik kao maternji jezik pripadnika bošnjačke nacionalne zajednice. U razgovoru DŽudžević je naglasio različit tretman manjina u Vojvodini u odnosu na manjine u ostalom delu Srbije, zalažući se za potpuniju i sveobuhvatniju ravnopravnost po tom pitanju. Po pitanju samog naziva maternjeg jezika Bošnjaka, DŽudžević je ukazao na činjenicu da pojedine organizacije, institucije i ustanove, kao i neki državni organi, svojim proizvoljnim tumačenjem i čestim određenjem bosanskog jezika bošnjačkim, unose zabunu u javnosti, insistirajući na naučnom utemeljenju naziva jezika i poštovanju prava pripadnika bošnjačkog naroda da svoj jezik nazivaju njegovim pravim imenom. Izvor http://www.bnv.org.yu/vijesti.php?lang=ba&opsirnije=191

45. U ime Odbora za standardizaciju srpskog jezika Ivan Klajn 31. decembra 2004. uputio je pismo Narodnoj skupštini Srbije. U njemu se u prvoj tački konstatuje da se „srpskohrvatska jezička zajednica raspala formalno, tj. nominalno, ali je, faktički, tj. realno očuvano jedinstvo standardnojezičkog sistema u svim njegovim bitnim elementima.“ U petoj tački pisma navodi se da „srpska nauka o jeziku – standardološki oličena u odlukama Odbora za standardizaciju srpskog jezika – nepokolebljiva je i nedvosmislena u tome da se treći jezički standard, bošnjački jezički standard, u srpskom jeziku može označiti samo sintagmom bošnjački jezik .“ U šestoj tački pisma Odbor kaže: „Kako se iz štampe vidi, od drugog polugodišta školske 2004/2005. godine u pojedinim opštinama Srbije uvodi se nastava na trećem jezičkom standardu, koji se u ovdašnjoj štampi imenuje kao bosanski jezik . To nije ni korektno ni razborito, a kamoli precizno i delikatno. Pretpostavljamo da će svedočanstva u onim školama na teritoriji Srbije u koje se uvodi nastava na trećem jezičkom standardu – ako se uvaže Ustav, Zakon i kodifikovana jezička norma – biti barem u nazivu jednog predmeta dvojezična, i to ovako: bošnjački jezik (na srpskom jezičkom standardu) i bosanski jezik ( na bo šnjačkom jezičkom standardu).“

46. Kovačević, M. , 1998 , i sto.

47. Pavle Ivić, intervju Glas 12–13. septembar 1998 , str. 12.

48. Isto.

49. Ivan Klajn navodi živopisno svedočenje dr Slobodana Remetića (direktor Instituta za srpski jezik), da su članovi hrvatske delegacije, učesnici na slavističkom kongresu u Krakovu, sa uživanjem pročitali Slovo i rekli: „Rade za nas“, NIN , 24. septemabar 1998. http://www.nin.co.yu/arhiva/2491/4.html

50. Na drugoj strani Petar Milosavljević, istaknuti pobornik obnove srbistike, bez uvijanja kaže: „Na pitanje: zašto Ivić nije sledio rezultate svojih istraživanja, nego je prihvatao tuđa rešenja, moguć je samo jedan odgovor: Ivić, kao i Belić, pružao je svoje usluge aktuelnoj politici. Danas srpski intelektualci na istaknutim mestima poručuju da treba slediti naše velikane: Daničića, Belića, Ivića. Suprotno od toga, ja mislim da su ovi veliki lingvisti poslužili tuđoj politici u osporavanju identiteta i integriteta srpskog jezika. Sigurnu tačku oslonca Srbima danas pruža potisnuta ali autentična srpska i slavistička filološka tradicija koju predstavljaju takođe velikani: Vuk Karadžić, Stojan Novaković, Ljubomir Stojanović. Na toj tradiciji izrasta pokret za obnovu srbistike.“ Milosavljević, P., 2006, „Raspuća srpske filologije“, Politika, 27. jul, Kultura, umetnost, nauka , str. 3 – 4.

51. Politika , 4. april 20 08 , str. 17.

52. Igor Mandić, dugogodišnji saradnik nedeljnika NIN, smatra „proturenom tvrdnjom kako su samo neke oaze čakavskoga i kajkavskoga bile i još jesu, eventualno, rezervirane za ono što bi se velikodušno moglo smatrati hrvatskim jezikom, ali kad se upotrebljava književni – štokavski standard, onda ga treba cijeniti isključivo kao srpski jezik.“ NIN , 8. oktobar 1998 , str. 41.

http://www.glas-javnosti.co.yu/clanak/glas-javnosti-24-02-2008/kosovari-perfidna-podmetacina

 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner